Nevjerovatno je do koje mjere je i ovaj režim iznervirala čak i mala mogućnost ostvarivanja autonomije škola i školskih odbora kada je u pitanju izbor direktorica i direktora. Vodeći argument predlagača Izmjena Zakona o opštem obrazovanju je da su školski odbori „podobni direktorima“. Sljedeći je da Ministarstvo snosi odgovornost za rad direktora, a da u pojedinim slučajevima, kada je prosvjetna inspekcija utvrdila propuste u radu direktora, nije bilo načina da se oni smijene od strane školskih odbora. Umjesto povratka u krajnje štetnu centralizaciju, mogle su se jednostavno predložiti mjere koje Ministarstvo može da preduzima u slučaju dokumentovanih loših nalaza prosvjetne inspekcije, odnosno preciziranje kriterijuma za specifične slučajeve.

Prvi „argument“ o „podobnosti odbora direktorima“ samo treba staviti u kontekst sveopšte partitokratije, od vrha do dna sistema i pojedinačnih institucija. Valjda nismo zaboravili koliko su samo direktori morali da budu „podobni ministru/ici“, odnosno partiji koja „dobije“ njihovu školu. No, to je u redu. Nije u redu ako se neko „odozdo“ drzne da utiče na donošenje odluka. Drugim riječima, oni koji bi iznova da u sistem obrazovanja uvedu „trojanskog konja“ od građana još jedanput traže da „vjeruju njima, a ne svojim očima“.

Ovakvim predlogom rješenja je data svojevrsna potvrda da nema političke volje da se obrazovni sistem zaista mijenja u pravcu kvaliteta. Uostalom, presudni partijski upliv u izbor direktora/ica škola detektovan je kao jedan od vodećih razloga opadanja kvaliteta obrazovanja još početkom prošle decenije.

Podsjećanja radi, DPS je centralizaciju izbora direktora počeo da uvodi još davne 2009, nakon protesta cetinjskih gimnazijalaca zbog izbora tadašnjeg direktora gimnazije i neriješenog statusa eksterne mature. Bilo je to tek tri godine nakon referenduma o obnovi nezavisnosti i još uvijek je među građanima postojala ozbiljna nada da će se školski sistem decentralizovati, kako je bilo zacrtano „Knjigom promjena“. Zanimljivo je da su cetinjski školski odbor i lokalna zajednica podržavali direktora drugačije političke orijentacije (SNP) od one koja je uobičajena za Cetinje. Nacionalizam je utihnuo, a građani su počeli da procjenjuju. Te su godine cetinjski gimnazijalci „odgovarali“ na upitnik EU i potvrđivali demokratski potencijal države. Brzo su im potkresana krila, a sve naredne izmjene Zakona o opštem obrazovanju su zatirale bilo kakvu najavu meritornosti. U školama je počeo „bijeli štrajk“ – u vidu sve manje volje i želje nastavnika da kvalitetno rade i sprovode reformske ciljeve. Tek prije godinu dana su vraćene ingerencije školskim odborima, ali je o ovaj režim riješio da stvari vratiti u „partijski zglob“ i time ukine i posljednji atom nade da je u ovoj državi bilo kojoj vlasti suštinski stalo do obrazovnog sistema, a ne isključivo do rezervoara glasova.

U većini evropskih zemalja školski odbori su ključni akteri u procesu izbora direktora škola, dok ministri i ministarstva postavljaju kriterijume, potvrđuju odluke odbora i intervenišu u slučaju žalbi. Tako je u skandinavskim zemljama i u Velikoj Britaniji, a u Njemačkoj je sistem još više decentralizovan. I u susjednoj Srbiji školski odbori imaju ključnu ulogu u procesu izbora direktora. Možemo se prisjetiti i američkih filmova sa školskom tematikom i njihovih snažnih školskih odbora.

U Crnoj Gori, koja je 2006. krenula sa mnogo vjere u evropsku budućnost i ustanovljavanje demokratskih praksi, mnogo je poštenije priznati da su nas prevarili i da su nastavili da nas varaju. Da nema političke volje da se sistem kvalitativno mijenja. I zato, ako se već predlažu izmjene, zašto ne ozakoniti rješenje sa partijskim kvotama i broju glasova koji novi direktori moraju „namaći“ partijama koje predstavljaju. Malo je mučno kada se ovako direktno kaže, ali je barem pošteno.

Što se tiče rješenja o ukidanju tromjesečja, važno je istaći da su tromjesečja bila neka vrsta iznuđenog načina da se nastavnici natjeraju da rade svoj posao, odnosno da blagovremeno ocjenjuju. Nesumnjivo je to stvaralo pritisak na đake i nastavnike, a sada će se taj pritisak maligno udvostručiti na polugodištu i na kraju godine. U našem obrazovanju je dosta eksperimenata, pa neka se i ovaj jedan pokuša. Ali, ni on neće uspjeti dok se za nastavnički poziv budu opredjeljivali lošiji učenici (sada i sa kupljenim diplomama). Neće uspjeti sve dok krajnji korisnici, odnosno učenici i učenice (na nižim školskim novima i roditelji) ne dobiju mogućnost da evaluiraju rad nastavnika. Pa ukoliko u dugom trajanju izostane potvrda kvaliteta, ministarstvo za one koji nisu dorasli nastavničkom pozivu mora naći neko drugo mjesto u sistemu. „Reprezentaciju“ Crne Gore treba da vode i spremaju najbolji „treneri“, a ne partije i njihovi aparatčići.

– Božena Jelušić, članica Glavnog odbora Građanskog pokreta URA i bivša poslanica u Skupštini Crne Gore