Tel: 020/240-222; 069/310-610 | Mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

BOŽENA JELUŠIĆ - OPASNE STVARI

Ajkule


Moralni idiotizam (moralno ludilo) nema veze sa aberacijama hromozoma niti sa oštećenjem  intelekta. Suština je u nemogućnosti da se osjete normalna osjećanja, u prvom redu stid, krivica i kajanje. Zato kod nas možda i nisu najveći problemi loša ekonomija i ruinirani resursi, već moralni idiotizam elite koji državu poput kamena vuče na dno.

Crnogorske Ajkule su moralni pobjednici finala Evropskog prvenstva u Beogradu, a velika srpska reprezentacija zaista nije zaslužila da je ponize oni koji su smatrali da joj je ovakva pobjeda potrebna. Uostalom, obje reprezentacije su na neki način igrale pred „svojom“ publikom, a čak i najzagriženiji mrzitelji crnogorskog Davida u borbi sa srpskim Golijatom, nisu mogli odoljeti a da ne osjete simpatije prema prvom dostojnom protivniku pobjedničkoj reprezentaciji na ovom prvenstvu.

Ali, i srebrna medalja je uspjeh bez mane, osobito za ekipu koja već neko vrijeme „boluje od kratke klupe“. Međutim, neki posvećeni sportisti ističu da, kada je riječ o prvim trenucima nakon utakmice, nema teže medalje od srebrne. Snažan osjećaj da su iznevjerili očekivanja, uz to u ovom slučaju udružen sa opravdanim osjećajem nepravde, u prvim trenucima ne dozvoljavaju  da se uživa u uspjehu i  racionalno prihvati da su i nepravde dio sportske „sreće“.

Ipak, razlog ovog zapisa nije srebrna medalja, pa ni moralna pobjeda crnogorskog Davida, već lica i pogledi igrača u razgovorima sa novinarima nakon utakmice. Njihove čestite oči su uporno izbjegavale oko kamere, oči sagovornika i gledalaca pred TV ekranom. Teško je procijeniti je li u pitanju učitavanje značenja, ali ti pogledi su izazivali snažan osjećaj da je vaterpoliste bilo stid što nisu osvojili zlatnu medalju i što su „izdali“ svoje navijače. Osjećali su stid što nisu pobijedili, iako su im bazeni ruševni, uslovi preskromni, a stimulacije postiđujuće. Iako se vrhunski sport, po pravilu, zloupotrebljava za namete građanima, kao što je bilo sa cijenom goriva.

I dok su igračima oči bježale u stranu, teško je bilo ne uporediti ih sa onima koji su ojadili ovu zemlju za milione, koji su opustošili gradove i rasprodali resurse, a bez stida gledaju i u kameru i u građane, sigurni da su upravo oni heroji našeg vremena i da će se izvjesno naći način da im se to herojstvo opet prizna i nagradi. „Drito“ i sa osmijehom, u kameru gledaju oni koji vuku pogubne ekonomske poteze, doprinose milionskim odštetama ili su dobili poslanička mjesta na programskoj ideji koju su potom napustili i „sakrili se“  iza  patriotizma.

Ovaj kontrast u shvatanju odgovornosti, pa i u demonstraciji patriotizma, podsjetio je na stavove psihijatra Džejmsa Pričarda, na koje je nedavno podsjetio Igor Jakovenko u Dnevnom žurnalu, a prenio Peščanik u prevodu Haima Morena. Riječ je o oboljenju poznatom kao moralni idiotizam (moralno ludilo) koje nema veze sa aberacijama hromozoma niti intelektualnim oštećenjem. U pitanju su moralne aberacije koje „pacijentima“ onemogućavaju da osjete emocije stida, krivice, kajanja i ponosa. Riječ je o takozvanim moralnim osjećanjima koja predstavljaju suštinski uslov društvene organizacije dostojne čovjeka kao mislećeg i etičkog bića. Riječ je o najozbiljnijem oboljenju, koje poput epidemije može zahvatiti društvo i sigurno ga voditi brzoj dezintegraciji i propasti.

Zato kod nas možda i nisu najveći problemi loša ekonomija i ruinirani resursi, već moralni idiotizam elite koji državu poput kamena vuče na dno. U takvoj zemlji neko osvoji sedam poslaničkih mjesta na programu koji prvom prilikom napusti, sve postavljajući uslove u maniru pravog đavoljeg advokata. Kod nas se geometrijskom progresijom množe ljudi koji odlično (zlo)upotrebljavaju argumente. Koji vam do bola  potcjenjuju inteligenciju i lažu vas u oči, bez trunke stida ili kajanja. Takvi su u našem i sličnim tranzicionim cirkusima postali paradigme uspješnosti, a „moralni idioti“ su postali oni koji još uvijek  znaju da se stide. Moralni idioti i patriotizam su u čudnoj korelaciji, a posebno u Crnoj Gori u kojoj su navijači znali da vozovima hrle u susjednu državu da navijaju za njenu, a ne za svoju reprezentaciju. Mnogo toga se duguje dugom (veliko)srpskom projektu, nešto nostalgiji za zajedničkom državom o kojoj je najzagriženije govorila upravo današnja vlast. Ipak, svemu je ponajviše doprinijela politička elita koja ima moć da ugasi sentiment kod svih koji ga ne unovčavaju. Koja kleptokratskim manirima uspješno okreće građane protiv vlastite države.

Čini se da je posljednjih godina bilo malo trenutaka u kojima su se naši navijači značajno homogenizovali. Posljednja vaterpolo utakmica je pomjerila stvari naprijed, iako se u mnogim gradovima još uvijek  pucalo kad susjedna država da go. Ali, Ajkule su bile naprosto neodoljive, pa su i navijači, odavno zgađeni i ljuti na elitu, počeli  masovnije da ih bodre. Znali su naši navijači da će pobjedu Ajkula vjerovatno opet „prigrabiti“ oni koji patriotizam naplaćuju, baš kao što je to u  Areni učinio i Toma Nikolić, a publika mu opravdano zviždala.

I mi znamo kome i zbog čega treba zviždati. I znamo da treba započeti proces liječenja od moralnog idiotizma, od nedostatka stida, krivice, kajanja i ponosa. Ako to ne uradimo, teško da će iko više ostati da navija za Ajkule.

Autorka je profesorica književnosti i potpredsjednica  URA